Dinamova zaklada Nema predaje prošlog je mjeseca donirala 2.526,28 eura Udruzi “Jedni za druge”, čiji je rad usmjeren na pružanje psihosocijalne podrške i rehabilitacije djeci s teškoćama u razvoju i odraslim osobama s invaliditetom, ali i na provedbu programa resocijalizacije osoba koje se oporavljaju od ovisnosti o psihoaktivnim tvarima, kocki i internetu.
Tim povodom posjetili smo ih na Ranchu Lipi Cavallo u Ježdovcu, na samom jugozapadu Zagreba. Dočekali su nas sunce, zelenilo, veliko prostranstvo i prekrasni pogled prema Medvednici. Već sam dolazak na to mjesto čovjeka nekako smiri, a cijeli dojam dodatno su pojačali prekrasni konji i, zanimljivo, pjesma „Dinamo ja volim“ koja je treštala sa zvučnika. Neslužbena Dinamova himna, himna Bad Blue Boysa, u tom se ambijentu možda činila kao neobičan detalj, ali zapravo je savršeno zaokružila priču, odnosno novopečenu suradnju Udruge Jedni za druge i Dinamove zaklade Nema predaje.
Tim povodom, porazgovarali smo s osnivačicom i predsjednicom Udruge, Sanjom Maroević, inače kliničkom psihologinjom, zaposlenoj u Klinici za psihijatriju Vrapče od 1991. godine.
„Kroz svoj posao imala sam sreću i privilegij objediniti dvije važne stvari: svoju ljubav prema konjima i ono što se pokazalo itekako korisnim za pacijente s kojima sam radila. Naime, pacijenti koji se bore s ovisnošću, osobito krajem hospitalizacije ili pred sam kraj liječenja, često govore o tjeskobi povratka u društvo. Znamo da je stigma prema ovisnicima još uvijek vrlo raširena i da se kod njih prirodno javlja pitanje: kamo se vratiti, kako ponovno funkcionirati, gdje pronaći svoje mjesto?“, rekla nam je Sanja i nastavila o svojim motivima za pokretanje Udruge, sada već daleke 2008. godine…
„Baveći se njima, jednom sam prilikom povela našeg bivšeg pacijenta na ranč. Ispostavilo se da mu je to jako godilo. Osjećao se korisnim, dan mu je bio strukturiran i kvalitetno ispunjen, a boravak uz konje dao mu je osjećaj mira, odgovornosti i smisla. Upravo iz tog iskustva rodila se ideja o Udruzi“.
Udruga Jedni za druge okuplja dvije skupine korisnika – djecu s teškoćama u razvoju i odrasle osobe koje se, nakon liječenja od ovisnosti, pokušavaju ponovno uključiti u društvo. Među njima su i osobe upućene iz probacijskog sustava, a prednost su ponovno dali osobama koje su imale bilo kakve probleme vezane uz psihoaktivne tvari. Na prvi pogled riječ je o vrlo različitim skupinama, no kako objašnjava gospođa Sanja, povezuje ih ista potreba – podrška na putu povratka, prihvaćanja i uključivanja u zajednicu.
“Vjerujemo da svatko u životu može pogriješiti, skrenuti u krivu ulicu na nekom životnom raskrižju ili cesti. Ali ljudima koji su motivirani i imaju želju vratiti se u društvo, trebamo pružiti podršku i priliku da mijenjaju svoje nekadašnje nekvalitetne i nezdrave obrasce ponašanja. U aktivnostima naše Udruge, trenutno obuhvaćamo oko 20 bivših ovisnika – resocijalizanata. S druge strane, što se tiče djece s teškoćama u razvoju – trenutačno ih imamo između 40 i 50. Danas među njima dominiraju djeca iz spektra autizma. Ranije je bilo više djece s Downovim sindromom i cerebralnom paralizom, a sada sve češće dolaze djeca s poremećajima iz spektra autizma, emocionalnim teškoćama ali i djeca s teškoćama vida, sluha, govora i drugim razvojnim teškoćama. Zapravo prihvaćamo djecu s cijelim spektrom različitih teškoća. Naravno, od roditelja tražimo da nam donesu i medicinsku dokumentaciju s preporukom za uključivanje u terapiju jahanjem kako bismo bili sigurni da ne postoji kontraindikacija za takvu aktivnost, objašnjava gđa Maroević.
Udruga funkcionira pretežito na volonterskom radu, na čelu sa Sanjom i njenim suprugom Igrom Maroevićem…
“Volonteri su nam iznimno važni i zaista ih imamo puno, među ostalim i preko platforme Volonteka (s kojom je surađivala i Dinamova zaklada Nema predaje, op.a.). U rad Udruge uključuju se i članovi obitelji naših korisnika, ljudi koji su motivirani ovu priču učiniti još ljepšom, bogatijom i kvalitetnijom. No, važno je naglasiti da svi koji sudjeluju u radu prolaze edukaciju. Učimo ih koji su dijelovi opreme, kako se ponašati u blizini konja, kako pratiti dijete koje je na konju i na koji način mu pružiti sigurnu podršku tijekom terapije. Cilj je da u svakom korisniku prepoznamo njegove potencijale, podržimo ih i razvijemo u skladu s njegovim individualnim mogućnostima i potrebama.
Udruga terapije jahanjem provodi vikendima. Cijeli tim se nalazi u 9:00, imaju zajednički sastanak na kojem prolaze sva pravila koja su bitna za sve uključene…
„Jedan termin terapije jahanjem traje 30 minuta i tako korisnike i naručujemo. Važno je naglasiti da iza svakog termina stoji ozbiljna organizacija, jer uz svakog konja trebaju biti tri educirana volontera. Jedna osoba vodi konja, dok su s lijeve i desne strane još dvije osobe koje prate jahača, paze na njegovu sigurnost i animiraju ga u skladu s teškoćama, mogućnostima i potrebama. U jednom danu najčešće možemo odraditi do šest „terapijskih tura“. Posljednji termin obično nam je od 13 do 13:30 sati, a nakon toga slijedi briga o konjima: skidanje i pospremanje opreme, njega, kupanje i sve ono što je potrebno da bi konji nakon rada bili zbrinuti kako treba“.
Čime se još bavite osim terapije jahanjem?
„Osim terapije jahanjem, organiziramo i kreativne radionice za djecu, najčešće prigodno i sezonski – proljetne, jesenske i zimske, primjerice oko blagdana svetog Nikole, Uskrsa, Božića…. Radionice često vode naši volonteri – npr.radni terapeuti, nerijetko uz pratnju nekih naših „kreativaca“ resocijalizanata – bivših ovisnika. Svake jeseni održavamo i psihoedukativno – iskustvene radionice za osobe koje se oporavljaju od ovisnosti, s temama poput kvalitetnog strukturiranja slobodnog vremena, emocija i njihovog prepoznavanja, osnovnih psiholoških potreba, stresu i načinima nošenja sa stesom, sukoba i načina njihovog rješavanja, temama o tjeskobi i anksioznosti, o pomoćnim alatima u apstinenciji i sl.. Važan dio našeg rada je i prirodna integracija korisnika kroz posjete sportskim i kulturnim događanjima. U tome nam je posebno važan Futsal Dinamo, naš stalni prijatelj. Naši korisnici obožavaju ići na utakmice malog Dinama, a velika nam je želja odvesti ih i na utakmicu velikog Dinama“.
Središnja aktivnost Udruge je terapija jahanjem. Koji su najveći benefiti takve vrste terapije za vaše korisnike?
„Terapijsko jahanje poznato je još od davnih vremena. Još su stari Rimljani svoje ranjene borce stavljali na konje jer su shvatili da im takvo kretanje pomaže u rehabilitaciji. Najveća vrijednost terapijskog jahanja upravo je u pokretu konja. Konj se kreće trodimenzionalno – naprijed-natrag, lijevo-desno, ali dižu se i ramena. Kreću se brzinom ljudskog hoda, otprilike 90 do 120 koraka u minuti. To znači da osoba koja jaše, osobito ako ima tjelesne teškoće, kroz pokret konja dobiva obrazac kretanja vrlo sličan onome koji mi imamo dok hodamo“, tvrdi Sanja i nastavlja:
„Dobrobiti nisu samo fizičke. Mnoga djeca s kojima radimo imaju senzorne, emocionalne i komunikacijske teškoće, a terapija jahanjem im pomaže i na tim razinama. Djeca na konju komuniciraju, vesele se, pjevaju pjesmice, stvaraju odnos s konjem, volonterima i terapeutima. Obogaćuje se njihova socijalizacija, razvija se socijalna mreža, razvija se odnos povjerenja i empatije a i roditeljima je u takvom okruženju često lakše progovoriti o svojim teškoćama, brigama i svakodnevnim izazovima“.
U vašem radu konj je svojevrsni partner u terapiji. Što konji daju korisnicima i koliko je važno to povezivanje s tako plemenitom životinjom?
„Konj je zaista terapeut. Za razliku od ljudi, konji ne procjenjuju i ne osuđuju. To radimo mi ljudi. Konj, s druge strane, jako dobro zrcali emociju čovjeka koji mu prilazi. Naše korisnike iz skupine osoba koje se oporavljaju od ovisnosti učimo kako prepoznati emociju uz koju prilaze konju te, koliko je bitno biti miran i smiren uz konja, ali i kako mu se pravilno nametnuti, ne agresivno, ne nervozno, nego jasno, stabilno i sigurno. To je za njih jako važno iskustvo, koje mogu ponijeti i prenijeti u svakodnevni život i svakodnevnu komunikaciju. Boravak uz konja ljude smiruje i povezuje. Konj im na neki način vraća informaciju o tome kakvi su u tom trenutku. Ako smo napeti, konj to osjeti. Ako smo pasivni, bez inicijative, neodlučni i nesigurni, i to se vidi u odnosu s njim. Upravo zato rad s konjima može biti snažna prilika za razvoj senzibilnosti, samoregulacije i boljeg razumijevanja vlastitih emocija“.
Postoje li potencijalni korisnici ili roditelji koji se boje takvog modela rada? Kako im približavate terapiju jahanjem?
“Imali smo i takvih slučajeva, naravno. Roditeljima uvijek kažemo: dođite, provedite s nama sat ili dva, pogledajte kako sve skupa izgleda i svjedočite tom iskustvu. Zaista se trudimo svakom djetetu dati dovoljno vremena. Ako nam roditelji kažu da je dijete plašljivo ili nervozno, ne forsiramo ništa. Dijete prvi put može samo gledati. Možda će nakon toga podragati konja, dati mu mrkvicu ili jabuku, pa ga ponovno dodirnuti. Možda će tek kasnije samo sjesti na konja, bez kretanja. Sve ide postupno. Rekla bih da u ovih 18 godina nismo imali slučaj u kojem s vremenom nismo uspjeli motivirati dijete i roditelje da se opuste, sjednu na konja i prihvate terapiju”.
Udruga okuplja nekoliko naizgled različitih skupina – djecu s teškoćama, njihove roditelje, volontere, osobe u resocijalizaciji i osobe na radu za opće dobro. Kako ta suradnja funkcionira u praksi?
“Suradnja je odlična. Kada roditelji donose medicinsku dokumentaciju za terapiju jahanjem, potpisuju i informirani pristanak te znaju tko sve sudjeluje u radu Udruge – osobe na radu za opće dobro, osobe u procesu resocijalizacije – bivši ovisnici i volonteri. No, u samom radu ne ističemo tko je tko. Roditelji i korisnici ne znaju tko je volonter, tko je osoba u resocijalizaciji, a tko je na radu za opće dobro. I to je važno, upravo zato da ne bi bilo predrasuda. Svi su ondje s istim ciljem, pomoći djeci i svim korisnicima. Vjerujem da je takva integracija i inkluzija jedan od najboljih načina da se ljudi koji su marginalizirani ponovno prihvate u društvo. Ne kroz velike riječi, nego kroz konkretno iskustvo u aktivnostima od zajedničkog interesa. Kada vidite da netko s pažnjom, odgovornošću i toplinom pomaže vašem djetetu, tada nestaju strahovi i predrasude. Zato uvijek kažemo: dođite i sudjelujte u našoj priči. Vjerujem da ćete doživjeti samo pozitivna iskustva”.
Dinamova zaklada Nema predaje podržala je rad Udruge Jedni za druge donacijom za redovite aktivnosti terapije jahanja i skrb o konjima. Što vam takva podrška konkretno omogućuje?
“Takva podrška nama zaista jako puno znači. Prvenstveno ovisimo o natječajima Grada Zagreba i to je naš najvažniji izvor financiranja, ali potrebe su velike jer je terapija jahanjem i financijski vrlo zahtjevna aktivnost. Konji puno troše i njihova je skrb skupa, kao što je općenito poznato da je konjički sport skup. Udruga je vlasnik jednog konja, a mjesečni pansion za konja iznosi 400 eura. Za taj iznos konji dobivaju zaista kvalitetnu skrb i njegu, a donacija Dinamove zaklade Nema predaje bit će nam dostatna za otprilike pola godine pansiona za konja. Osim toga, stalno moramo obnavljati opremu, što je nužno kako bi se naše aktivnosti mogle provoditi kontinuirano, sigurno i bez rizika za korisnike, volontere i konje. Zahvaljujem Dinamovoj zakladi Nema predaje što je prepoznala naše potrebe, naš rad i pokazala senzibilitet da nam pomogne”.
Ako netko pročita ovaj razgovor i poželi vam pomoći, na koje se sve načine može uključiti?
“Svi podaci o našem radu, kao i podaci potrebni za donacije, dostupni su na našoj internetskoj stranici. Ondje se nalazi i broj našeg žiro računa. Pomoći se može novčanom donacijom, ali i donacijom opreme ili na neki drugi način, ovisno o mogućnostima donatora. Pomoći nam možete i tako da postanete volonteri i sudjelujete kao volonter u našim aktivnostima. Volonteri su nam uvijek potrebni i dragocjeni. Otvoreni smo za sve oblike podrške, svaki euro je za nas važan, a svaka donacija usmjerena je prema našim korisnicima, terapijskom radu i skrbi o konjima”, rekla nam je za kraj ovog sadržajnog, ali prilično zanimljivog i edukativnog razgovora Sanja Maroević.
