U ponedjeljak, 17. studenog, grupa hrabrih biciklističkih entuzijasta krenut će na 325 kilometara dug put od zagrebačkog kvarat Špansko prema Gradu Heroju. Time će započeti peti biciklistički izazov „Ljubav se mjeri kilometrima“ kojeg je 2021. pokrenuo naš današnji sugovornik, inače član i veliki navijač Dinama, Stjepan Vukušić.
Cijeli izazov ima i dobrotvorni karakter. Na donacijskoj platformi „Čini pravu stvar“ skupljaju se donacije za Udrugu roditelja djece s teškoćama u razvoju Vukovarski leptirići za koje će i Dinamova zaklada Nema predaje pokrenuti humanitarnu akciju (o tome više u ponedjeljak, 17. studenog).
Za početak razgovora sa Štefom, zanimalo nas je koji je bio motiv za pokretanje ovog napornog, ali hvalevrijednog izazova za Vukovarske leptiriće?
„Cijela suradnja s Vukovarskim leptirićima započela je još prije sedam godina. Na televiziji sam naišao na prilog o njima. To je udruga koju čini nekoliko majki djece s poteškoćama u razvoju, i to još iz grada koji je strašno propatio. Te žene bile su prepuštene same sebi, na nemilost birokracije, i doslovno pred gašenjem. Država, kao ni lokalna i područna samouprava, nisu ih pratile. To me jako pogodilo“, započeo je naš razgovor Vukušić i nastavio:
„Ubrzo sam, preko prijatelja iz Vukovara, saznao i koliko je ta udruga zapravo napravila za obitelji s djecom s poteškoćama u razvoju. Tad smo se organizirali i pokrenuli nekoliko akcija kako bismo im pomogli. Doveli smo ih u Zagreb, organizirali donatorska druženja… sve kako bi opstali i nastavili svoj nevjerojatno važan rad“.
Dvije godine kasnije krenula je njegova biciklistička priča…
„Inspiracija mi je bio moj šogor, triatlonac koji je jednom odvozio turu za Vukovarske leptiriće. Kupio sam tada bicikl i krenuo. Dogovarao sam se s frendovima da zajedno odradimo taj izazov. No, kako se približavao datum, a vrijeme bilo sve kišovitije, ljudi su postupno odustajali i na kraju sam ostao sam. Jedan frend s tribine, koji se inače bavi biciklizmom, čuo je da idem sam za Vukovar. Pitao me hoću li da ide sa mnom. Rekao sam mu samo – ‘da, molim te!’ To mi je u tom trenutku značilo jako puno, pogotovo psihički, jer sam bio potpuno neiskusan i nisam znao što me čeka.“
Prve godine bilo vas je, dakle, dvoje, iduće šest, treće 20-ak, a prošle i ove godine na put će se zaputiti nešto manje od 40-ak hrabrih biciklista…
„To je jedna okvirna grupa koju možemo dobro iskoordinirati, osigurati svima sigurnost na cesti, pratnju i potrebnu suplementaciju. Jedna tura kreće 17. studenog ujutro i oni noće u Slavonskom Brodu. Druga tura, koju i ja vozim, kreće 18. studenog, minutu nakon ponoći. Oko 10 ujutro spajamo se u Slavonskom Brodu i zajedno vozimo do Udruge Vukovarski leptirići, koja se nalazi blizu Trpinjske, ulice od također velikog značaja za sve nas.“
Kako traju pripreme za takav izazov?
„Većina nas nisu profesionalni biciklisti, zato su nam pripreme izuzetno važne. Cijelu se godinu ‘vozikamo’ na biciklima, ali prave pripreme za izazov počinju tri do četiri mjeseca ranije, dok najintenzivnije traju otprilike mjesec i pol prije polaska. Preko tjedna vozimo kraće, brže i brdske rute, a vikendom radimo duže distance i postupno povećavamo broj sati provedenih na biciklu. Cijela vožnja do Vukovara traje oko 12 sati aktivne vožnje, a s pauzama cijeli put zna potrajati i do 15 sati.“
Je li izazov teže odraditi fizički ili psihički?
„Druge godine izazova, moj dugogodišnji prijatelj Tomislav Jurić Jura, još jedan veliki Dinamovac, kupio je bicikl doslovno dva tjedna prije izazova. Pitao me smije li voziti s nama. Inače ne samo da ne preporučujem nikome takve pothvate, nego ni ne primam ljude koji se tek tako jave, a znam da nisu u trenažnom procesu. No, znao sam koliko je jak u glavi. Pozvao sam ga da odradimo probnu vožnju od Zagreba do Samobora. Nije imao ni cipele, ni opremu, samo bicikl. No, zbog Vukovara i Leptirića inzistirao je da ide“, rekao je Vukušić i nastavio:
„Te godine nas je uhvatio opći potop, pravi prolom oblaka. Na putu smo bili ukupno 19 sati. A čovjek je to odvozio majstorski. Tako da je odgovor na pitanje: Iako je fizička priprema bitna, glava je još bitnija.“
Kako uopće prolazi taj zahtjevan put do Vukovara?
„Imamo svoj tempo i dogovorene stanice na kojima stajemo. Vozimo oko 25 kilometara na sat, što je za tu duljinu sasvim solidna brzina. Svakih 50 kilometara napravimo kratku pauzu da se istegnemo i odmorimo, a na svakih 100 kilometara uzmemo malo veću pauzu od oko sat vremena. Naš noćni konvoj u Kutini dočekuju prijatelji koji nas izvanredno ugoste – dočekaju nas s gulašom i doslovno nam daju ‘gorivo’ za dalje. Nakon toga se spajamo s ekipom iz Slavonskog Broda, a što se više približavamo Vukovaru, to je veća euforija u mjestima blizu Grada Heroja. Nerijetko nas i ‘na silu’ zaustavljaju, inzistiraju da nešto pojedemo i popijemo u dvorištu, mašu zastavama, pale baklje. Klinci sa svojim malim biciklićima voze uz nas. Taj osjećaj, to jutro nakon što prođemo noć, to je nagrada za svu muku. To je nešto što nijedan filmić ne može dočarati… to se jednostavno mora proživjeti.“
Iako je priča krenula od navijača Dinama, prerasla je u svehrvatsku priču. S vama svake godine izazov voze i ljudi koji nisu navijači Dinama i nemaju veze s nogometom…
„Mi organizatori jesmo navijači Dinama, ali, evo, priključili su nam se i navijači Hajduka. Kada me prvi put nazvao moj danas veliki prijatelj Drago Jukić, imao je dalmatinski naglasak i mislio sam da me netko od mojih frendova zeza. Pitao me – mogu li oni s nama, iako su Dalmatinci i navijači Hajduka. Rekao sam mu da, dok je god s nama, on je naš brat, prijatelj na cesti, jedan od nas. Da ovo vozimo za Vukovar, Grad Heroj i klince koji se svaki dan nose sa svojim bitkama. A sve to je puno bitnije od navijaštva. Danas je, evo, aktivirao dvije škole u Splitu, Prvu i Petu gimnaziju koje se također priključuju ovom našem humanitarnom izazovu, a priključio je i neke dečke koji prije toga nisu ni vozili bicikle. Jedan izuzetan čovjek…“
Ne samo da je izazov prerastao ‘dinamovsku’ priču, već je se proširio na osnovne i srednje škole, razne sportske klubove…
„Najponosniji sam na to što smo cijelu tu priču prenijeli klincima, školama. Prvo smo krenuli s 13. gimnazijom u koju ide moj sin. Predložio sam ravnateljici projekt s ciljem da klince učimo empatiji, da ih odvojimo od virtualnog svijeta, da ‘žive’ pravi svijet. Da razviju osjećaj za svoje vršnjake koji nisu imali život kakav su imali oni. Da shvate da svojim malim trudom mogu pomoći nekome kome je pomoć zaista potrebna. U petak su imali cijeli projektni dan – nisu imali nastavu, nego su cijeli dan trčali, nizali kilometre i skupljali donacije za Vukovarske leptiriće. Iskreno sam ponosan jer danas, evo, u cijeli projekt ulaze škole ne samo iz Zagreba, nego i iz Splita. Imamo suradnju i s judo i hrvačkim klubovima. Ove nam se godine u vožnji pridružuju i dečki iz triatlon kluba Trimax”.
13. gimnazija bila je početak, a onda su se krenule priključivati i ostale škole…
„Osim zagrebačke 13. gimnazije te Prve i Pete gimnazije u Splitu, priključila nam se i Osnovna škola Brestje, a s nama je već treću godinu i zagrebačka Druga gimnazija. Moja prijateljica Mirna, profesorica TZK-a u školi, organizirala je klince koji su nam u početku pomagali kao volonteri, a danas trče, kumulativno zbrajaju kilometre i svi zajedno ‘istrčavaju’ dionicu Zagreb–Vukovar–Zagreb. Također skupljaju donacije i uplaćuju ih na platformu Činim pravu stvar. Cijelu priču, sa svojim izazovima, prate i hrvački klub Herkul, judo klub Zagreb i Judo klub policijska akademija“, rekao je Vukušić.
„To je, što se mene tiče, najveća pobjeda – da tu ideju prenosimo na nove generacije, nove entuzijaste. Plan nam je iduće godine cijelu priču dignuti na razinu cijele države. Cilj je odgajati klince koji imaju osjećaje za druge oko sebe i svoje kolege. Mislim da bi to moglo prerasti u nešto stvarno, jako, jako veliko…“
Cijelu priču moguće je podržati donacijom na donacijskoj platformi „Činim pravu stvar“.
„Doniranje je potpuno dobrovoljno. Može biti anonimno, personalizirano, a možete ostaviti i poruku. Sve informacije dostupne su na našim kanalima, na web stranici Špansko za Vukovar te na stranicama Rekreativnog kvarta. Mislim da je u današnje vrijeme, kada smo svi pomalo otuđeni od sebe i drugih, važno barem nekoliko puta godišnje sjetiti se onih koji nemaju tako ugodan život. Ako našim doprinosom možemo nekome uljepšati barem jedan dan, to je već velika pobjeda.“
Već drugu godinu za redom, cijelu akciju podržala je Dinamova zaklada Nema predaje. Ove godine, osim promotivno-logističke podrške, Zaklada je pokrenula i posebnu humanitarnu akciju za Vukovarske leptiriće u kojoj je cilj kupnja posebnih pomagala za sportske i rekreativne aktivnosti, a koja kreće 17. studenog.
„Ovim putem želim zahvaliti i Dinamovoj zakladi Nema predaje što ste nas prepoznali i što imate srce za cijelu ovu priču. Dinamo je hrvatski klub, ne samo zagrebački. Za ljude je Dinamo čast i ponos, a Dinamo sada to vraća svojim navijačima, simpatizerima i cijelom hrvatskom narodu. To je nešto što i treba biti. Hvala vam što možemo biti svi zajedno u tome”, rekao je Vukušić i zaključio:
“Za kraj, jedno veliko hvala našim dečkima iz kvarta Špansko, koji nas od prve godine prate u kombijima, čuvaju na cesti , mehaničari su, nutricionisti i logistika – sve u jednom… Bez njih ova priča bi bila nemoguća”.
(Foto: Lumini Digital)
